Hrvatski jezik

MATIJA LOVREC

    ...komotan glas...


    Opis glasa:
    ugodan, uvjerljiv, ležeran
     
    Jezik:
    hrvatski
     
    Dijalekti:
     
    Starost glasa:
    srednja dob
     
    Radno iskustvo:
    HTV, Radio 101

    Glasovne vještine:
     
     

     Sviđa vam se kako zvuči Matija?




    razgovor je snimljen 08.05.2009.

     

    Nisam htio postati spiker

    Ja ustvari nisam htio postati spiker. Da me sad neko pita da li bih htio biti spiker, rekao bi mu da je to zadnja stvar koju bih u životu radio. Sve je krenulo kad sam bio mladi DJ. Radio sam po klubovima i onda sam dobio poziv da dođem na radio 101. Tako sam radio na stojedinici dok me Knivald negdje '92. nije zvao kad je kretao radio Cibona. To je trebao biti posao glazbenog urednika i eventualno voditelja, međutim u početku, nama nekolicini nisu dali da radimo kao voditelji, da budemo u eteru, jer ovi drugi kao imaju što bolje za reći. Kako je u to vrijeme bio rat, tako sam ja završio u Sunji. HTV je '93. godine organizirao veliku audiciju za novinare. To je bila prva velika audicija u povijesti HTV-a. Prije toga su radili male audicije sa dvadesetak ljudi koji su dolazili po pozivu, a ovo je bila audicija na koju se javilo 15000 ljudi. Javio sam se na audiciju i prošao. Tada je na televiziju došlo brdo ljudi, Duško Ćurlić, Miro Branković, Tomislav Cvitković i još tko zna koliko. Marija Nemčić je bila ravnateljica HRT-a i kad smo se svi skupili onda je pitala tko od nas želi biti novinar na što smo se  Duško i ja digli i rekli da ne bi htjeli biti novinari, pa je Marija Duška uputila na spikersku službu kod Vesne Prelog, a mene na Đuretića tadašnjeg urednika Mozaik 2 programa koji je bio podsektor zabavnog programa. Kad sam došao kod Đuretića on me je pitao da li se kužim kaj u aute, na što sam ja rekao: ” Pa ono, ko svaki frajer i ako se ne kužim mogu naučit“. Na to je on rekao "Spremi se i za mjesec dana imaš snimanje 5. brzine." Tada mi je novinarka u 5. Brzini bila Jasna Ulaga Valić, sadašnja Jasna Burić i radio sam sa jako dobrom ekipom. Imali smo posebno režisera priloga, a posebno režisera cijele emisije. To su bili moji prvi televizijski koraci, ali daleko još od spikiranja. Nekako u isto vrijeme su me vrbovali iz spikerske službe da dođem raditi za obrazovni program, gdje smo u režiji dnevnog programa radili klasične najave već snimljenih emisija. To sam radio jedan dan u tjednu. To je radio i Duško Ćurlić i još neka danas eminentna imena HRT-a. Tada sam se upoznavao i sa drugim segmentima proizvodnje TV programa. Stalno su me kritizirali zbog zagrebačkog naglaska,a ja sam bio dosta prgav i borio se za urbani govor što i dan danas činim. Nekako u to isto vrijeme počeo sam raditi sa fonetičarima jer je tada oformljena služba za jezik i govor pod vodstvom Jasmine Nikić. Puno sam radio sa Višnjom Modrić današnjom šeficom te službe, s Janušem Roemerom koji je sada glasnogovornik televizije i oni su mi otkrili i naučili me kako mogu koristiti svoj glas i kako ga mogu oblikovati da zvuči drugačije - bolje, uvjerljivije. Radili smo na apsolutno svim segmentima govora i jezika, od debatiranja pa do foniranja, znači sve, sve, sve, i to je jedna jedina škola koja postoji na ovim prostorima odnosno jedina prava škola za govor za hrvatski jezik na svijetu. Nitko na svijetu ti ne može uobličiti tvoj jezik ako govoriš hrvatski jezik, tako kao što može služba za jezik i govor HRT-a. Volim reći da su spikeri koji su prošli školu hrvatske televizije u oblikovanju govora možda ne jedini pravi, ali su sigurno ljudi za koje nema nikakve prepreke. Ništa im nije nepoznato i ništa im nije prezahtjevno bez obzira radilo se o jednoj riječi ili sto kartica kontinuiranog čitanja sinkronizacije. Nakon godina učenja savladaš naglaske i stekneš kontrolu nad glasom tako da ga možeš modulirati kako hoćeš, a da u ni jednom trenutku ne glumiš, jer spikiranje ne dozvoljava glumu.

    Važno je slušati

    Matija LovrecPrvi kriterij za to da bi netko mogao postati spiker je to da ta osoba ne smije imati govornu manu. Danas postoji ponuda glasova koji se javljaju u nazovi spikerske glasove, a da pri tom imaju govornu manu. To je takav apsurd kao da imamo nogometnu reprezentaciju Hrvatske u kojoj trče invalidi. Druga stvar je da televizijski ljudi moraju zadovoljavati nekakav izgled i treća je to da spiker mora biti itekako obrazovan, zato što tekst koji čita i interpretira mora shvaćati, mora ga znati po potrebi ispraviti. Spiker mora znati pročitati strana imena, mora znati strane jezike i ima doista puno toga što bi spiker trebao, ali za početak bilo bi fenomenalno kad bi imali spikere koji nemaju govornu manu. Nažalost, jako se puno ljudi javlja kao spikeri i potpisuju se kao spikeri, a daleko su od toga. Nažalost, u registru zanimanja u RH ne postoji zanimanje spiker. Mi smo se za to kao Hrvatska spikerska udruga pokušavali izboriti u saboru, pa je onda došlo do promjene vlasti, pa u ladicu i tako to. Po pitanju odnosa rada i talenta, ja sam od onih koji misli da se sve može naučiti, važno je samo da možeš izgovoriti r c z s i č ž š , a sve drugo možeš naučiti. Ako sam ja uspio svoj glas dobiti u rasponu koji nisam imao na početku onda to može svako. Važno je slušati ljude koji to rade, a ne slušati sebe i diviti se svom glasu, jer svoj glas možeš naučiti transponirati u nešto, ali opet, nema tu ono "sad ću imat glas kao Mario Anduš."  Ti ne možeš biti Mario Anduš u svom glasu, ali se možeš približit u načinu čitanja, interpretacije i svega, možeš imati nekakav uzor među spikerima među glasovima, ali nikako pokušavati kopirati nikoga. Spiker se ne postaje preko noći, jer da bi postao spiker koji će bez problema pročitati, izgovoriti bilo jednu rečenicu, bilo sto kartica teksta treba minimalno tri godine napornog rada i vježbe. Jedna od važnih tehnika je sigurno čuvanje glasa, jer kad toga nema, ljudima se događa da nakon 20 minuta sinkroniziranja nekog dokumentarca više nemaju istu boju glasa kao na početku. Kad se rade reklame i ti se moraš vezati na neku reklamu koju si radio prije tri godine onda po sluhu moraš prilagoditi glas tako da on zvuči isto i onda je to to. To se ne može preko noći. Bez obzira na moguću karakternu potrebu neke reklame, ne smije biti glumljenja. Spikeri sigurno nisu glumci niti imaju namjeru biti glumci, iako bi glumci često željeli biti spikeri.
    Dugo nisam htio raditi reklame. Nije me to zanimalo. Vjerojatno nisam bio svjestan količine novca koja se tu vrti i okreće. Uvijek sam se smijao ljudima koji su samo grizli kako bi snimali reklame. Više volim raditi u eteru, voditi program, zekat se. Volio sam pokretati različite glazbene pravce, održavali ih na životu i slično. Nisu me zanimale reklame jer kad sam ja počeo raditi na radiju to je držala OZH ili neka druga staro-komunistička firma i tu se vrtjelo tri, četiri glasa i to je bilo to i nitko drugi nije mogao upasti u to. Nije bilo agencija kao danas, nije bilo studija, bilo je dva studija u kojima si mogao snimiti glas. Danas kad snimam reklame i kad čujem svoj glas gotovo uvijek pomislim kako sam to mogao napraviti još bolje i uvijek pokušavam pronaći razloge za to. U ovom poslu ljudi najčešće ne preporučuju svoje kolege za neki posao, bojeći se za svoj posao. To uglavnom čine iz nesigurnosti, zato što nisu sigurni u svoju kvalitetu. Ako si dobar, uvijek te čeka prilika.
    Postoji neko pravilo da se isti glas ne smije pojaviti u dvije konkurentne reklame, ali kod nas stvari ne stoje tako. Može se čuti isti glas u dvije rekalame dviju konkurentnih kompanija i to jedna iza druge. :)

    Prve reklame

    Matija LovrecPrve reklame sam snimio u Sloveniji i ono što je tamo bilo super je to da je prilikom snimanja bio prisutan i producent za reklame. To je osoba koja se upozna sa glasom, osoba koja preporučuje glas koji će snimati reklamu i osoba koja garantira da će iz tog glasa izvući ono što klijent hoće. Iz ove perspektive, budući da znam što koji od mojih kolega može, bude mi krivo kad čujem kako je netko nešto loše napravio, a znam da je to mogao bolje. Isto tako mi je drago kad im kažem "Ovo si super snimio, ovo stvarno zvuči fenomenalno.".
    Kod snimanja reklama nema nekog univerzalnog kriterija. Sve ovisi što reklama traži od vokala. Ja danas više nemam uzora, ali imao sam ih kad sam bio mlađi I nesigurniji u sebe. Sada bez imalo skromnosti mogu reći: “Mogu napraviti sve. Mogu napraviti i bolje od samog sebe ovisno o vremenu, o uvjetima, o studiju - prije svega o studiju”. U voditeljskom poslu nisam htio imati nikakvog uzora. To je ono: kakav sam takav sam, a u spikerskom poslu su mi nekada bili uzori ili bolje rečeno, najviše mi se sviđalo spikiranje Miljenka Kokota i Marija Anduša. Slušajući njih i sam sam učio i to prije svega disanje koje je u ovom poslu jedna od najvažnijih stvari.
    Mi na HTV-u imamo problem što nemamo mladih ljudi, a i pitanje je motiviranosti ljudi koji rade u službi za jezik i govor. Mada je to jedina prava škola za takvo što, pitanje je koliko motiva ti ljudi danas imaju da nekog jadnog i kreštavog dovuku do idealnog glasa. Gledajući tako, stvarno ne znam kamo bih uputio neku mladu i meni vidljivo talentiranu osobu. Postoji naša spikerska udruga koja baš ne radi kako bi trebala. Ta je udruga bila zamišljena da pomaže mladim spikerima i već afirmiranim spikerima u ostvarivanju svojih prava zato što su svuda novinari novinari, tehničko osoblje je tehničko osoblje, a spikere nitko ne doživljava. Tu je trebala uskočiti spikerska udruga, ali zbog nesloge i taštine stvari baš ne štimaju. Taština je ono što ubija medijski posao u svim smjerovima.
    Jedna od najvažnijih stvari u ovom našem spikersko-reklamnom poslu je dostupnost. Veliki pomak su napravile i agencije koje ne rade casting već nude ljude svojim klijentima zdravo za gotovo. Postoje dvije vrste spikerskog pristupa. Prvi bi ja nazvao “alpinistički”. Oni se popnu na sam vrh tu beru dok ide i to najmanje 6 mjeseci, a maksimalno 3 godine. Nakon 3 godine padaš i drugi alpinist dolazi na tvoje mjesto. Drugi bi nazvao "planinari koji su stalno tu negdje", ali nikad na vrhu i nikada ne padnu ispod neke visine. Ja sam "planinar" već 16 godina. Snimanje reklama je nestalan posao zbog samog tržišta pa je čovjek prisiljen imati nekakav nazovimo fiksan posao koji će mu nositi plaću. Sama spikerska profesija, ako izuzmemo reklame, jer reklame snimaju svi, je krasan posao, mada prilično zahtjevan. Doduše, ti pravi klasični spikeri polako izumiru. Osim toga ni plaća nije senzacija. Ne znam da li bih svom sinu preporučio taj posao, jer da se ja nekako mogu vratiti nazad i izabrati ne bih izabrao ovaj posao, izabrao bi nešto drugo. Ovo sam već isprobao, vidim da mi ide i idemo dalje.