...dramatičan glas...
razgovor je snimljen 18.5.2009.
Ne bih rekao da sam ja odlučio postati spiker. Nisam ja tražio posao, taj posao je pronašao mene. To je nešto što sam počeo raditi još u osnovnoj školi budući da sam radio na lokalnom radiju, a kako to već ide, počeo sam čitati reklame. Najbolji posao je bio u željama i čestitkama. Tako sam se time nastavio baviti i u srednjoj školi da bi neko vrijeme prestao dok sam bio na studiju u Zagrebu, što je naravno bilo neuspješno. Nakon toga sam se vratio u Daruvar i na daruvarski radio na kojem je sve i počelo. Sve je zapravo krenulo jednim telefonskim pozivom. Jedna kolegica koja se bavila spikerskim poslom u Zagrebu pitala je imam li ja volje i želje doći u Zagreb i nešto započeti. Tako je posao pronašao mene.
Uvijek može bolje
Da bi se radio ovaj posao treba kao prvo biti jako tolerantan kako bi čovjek izdržao sve zahtjeve koje traži poslodavac, odnosno, naručitelj posla. Zatim, treba imati sluha za sve ono što se od tebe traži, a predispozicija koja se podrazumijeva je boja glasa, osim ako nisu u pitanju neki specifični zahtjevi. Treba biti glumac, mada smo svi mi glumci, jer svaka situacija u životu zahtjeva određenu glumu, ovdje je to posebno izraženo, jer ako neko kaže: "Budi ozbiljan .", ti ćeš biti ozbiljan, a ako želi da budeš sretan, ti ćeš, naravno, biti sretan. Treba biti jako, jako fleksibilan, dostupan, treba imati 24-satno radno vrijeme, jer ako se netko sjeti u bilo koje doba dana da treba nešto hitno snimiti, popraviti ili promijeniti, ti se pojaviš.
Na pitanje odnosa talenta i rada, tj. upornosti mislim da je talent dobro došao, ali vježba je najbitnija... Ja to najbolje vidim kada slušam neke svoje stare snimke od prije deset-petnaest godina. Naravno da prepoznajem svoj glas, ali jao, zapravo se pomalo sramim. Najgore u svemu je da sam, u trenutku dok sam to radio, mislio da je to najbolje na svijetu i da se bolje ne može. Sada, kada pogledam u natrag vidim kako su trud i upornost urodili plodom. Kritika me tjera da budem bolji i stvarna je istina da čovjek uči dok je živ. Za napredak je dobro dok mogu čuti i osjetiti da mogu naprijed, jer kad dođem do onog trenutka da mislim da je to najbolje, onda vjerojatno idem prema dolje. Autokorekcija je sveprisutna, jer čak i kad se vozim i na radiju čujem neku svoju reklamu, prvo što pomislim je "Je li to dobro napravljeno? Jesam li mogao bolje?"
Mala zemlja za veliki Zagreb
O svojim kolegama mislim sve najbolje, jer Hrvatska je mala zemlja i nažalost, skoro sav spikerski posao se događa u Zagrebu, a i nas spikera ima malo. Svi se mi borimo za svoje mjesto pod suncem, ali dok je konkurencija zdrava to je dobra stvar, jer da je nema ne bismo napredovali. Nemam običaj kritizirati kolege niti im ukazivati na moguće propuste, ali ću ih pohvaliti ako ih čujem u nekoj reklami za koju mislim da je dobro ispala. Mislim da pohvala pridonosi pozitivnom ozračju u kolektivu i boljitku posla. Kriterij toga koliko je nešto dobro napravljeno u ovom poslu moglo bi biti to koliko si tražen na tržištu, ali to naravno nije uvijek posljedica toga, nego često koliko je tržište naviklo na taj glas. U ovom poslu se teško probiti i kao što je u glumačkom svijetu mladom neafirmiranom glumcu potrebno dobiti dobru ulogu da bi bio zapažen (što je jako teško pored svih dokazanih kolega) tako da bi se dokazao i u ovom poslu moraš imati puno angažmana iza sebe. Moj osobni kriterij toga je li nešto dobro ili nije je neki moj unutarnji glas i moje zadovoljstvo time kako nešto zvuči. Nemam nikakvih uzora u spikiranju, jer mislim da sa činjenicom da imam nekog uzora postoji opasnost da ga kopiram, a jako je važno biti originalan, biti po nečemu poseban. Nemam ni nikakvih mentorskih afiniteta, ali mislim da je to posljedica toga što još nisam sreo nekog mladog čovjeka koji ima potrebu nešto u tom poslu naučiti, nego je to uglavnom trka za brzom zaradom i brzim načinom da se postane slavan.
Ali ja i inače ovako govorim!
Rođen sam u Pakracu, ali sam velik dio života proveo u Daruvaru i na moju sreću tamo se govori aktualnim narječjem, tj. standardnim hrvatskim jezikom. Znalo mi se dogoditi da kada dođem negdje u društvo ljudi misle da se zezam i kažu mi: „ Ajde prestani tako govorit, više te ne možemo slušat“, ali ja govorim kako govorim. Da sam rođen u Dubrovniku teško da bih i dan danas nakon svih tih godina bio spiker na nekom nacionalno pokrivenom mediju.
Volim ovaj posao i sigurno bih ga preporučio sinu ili kćeri ako bi imali afiniteta, jer što tu fali? Nije to boks u kojem svaki dan dobivaš batine. Lijepo si u suhom, ljudi su prema tebi dobri, sjedne neki novac ponekad, sa odgodom od kojih šest mjeseci. To je super posao. Da mogu ponovo birati sigurno bi ponovo bio spiker ili voditelj na radiju što je primarno moj posao. Moj je život to što je, radio, komuniciranje s ljudima, zaboravljanje da je mikrofon ispred mene, jer on služi samo da nam prenese glasove. Bitan je odnos s ljudima i tvoja toplina.