Dijalekti: štokavski, dalmatinski, purgerski, po potrebi
Starost glasa:
srednja dob
Radno iskustvo: HRT, Obiteljski radio, Antena Zagreb
Glasovne vještine:
gluma, oponašanje
Sviđa vam se kako zvuči Irina?
„Mene nitko ne sluša“...
Još kao dijete sam ispred ogledala čitala vijesti zamišljajući da sam u Dnevniku, jer sam silno htjela raditi na televiziji. Međutim u međuvremenu sam shvatila da mi dobro ide gluma, pa sam kao mlada cura tako malo i „glumatala“. Nakon toga sam upisala fakultet jer sam htjela biti odvjetnica da „odglumim“ tu ulogu u životu, no uskoro sam dobila poziv s jednog tada novoosnovanog radija u Sisku, Quirinus, da povremeno budem radijska voditeljica budući da sam imala te glumačke sposobnosti koje su mi mogle koristiti i u voditeljskom poslu. Odlučila sam se okušati i u tome i sjećam se da sam si zvučala katastrofalno kad sam sjela za mikrofon. Ekipa s tog radija i dan danas ima te snimke na kojima ja piskutavim glasićem izgovaram „Radio Quirinus“. Ne mogu reći da sam imala neku tremu jer sam cijelo vrijeme bila uvjerena da me nitko ne sluša. Radio je ipak popratna stvar, ljudi ga slušaju usput dok nešto rade, pa sam se dugo godina s tom percepcijom borila protiv treme. I dan danas imam taj osjećaj koji me čini opuštenom pred mikrofonom, na radiju sam „kao doma“. Problem nastaje tek kad moram stati pred publiku i suočiti se s tim pogledima koji analiziraju moje cipele, odjeću, pramenove itd. To me užasno iscrpljuje, međutim pokušavam se svaki put zagledati u jednu točku i izbaciti sve te ljude iz fokusa. Tek kad se ponovo na neki način isključim, počnem ponovo funkcionirati.
Lapsus linguae
Vođenje emisija uživo otvara prostor i mnogim lapsusima. Pamtim mnoge od njih. Neki dan sam cijeli dan govorila da je utorak, a bila je srijeda. Moji lapsusi čak i nisu bili toliko smiješni, ali sjećam se svoje kolegice koja je čitala vijesti, kako je za Papu uporno govorila „PapaN Ivan Pavao II“. Kolega Drele je npr. znao spikericama, koje su čitale vijesti uživo, uzeti korektor i nonšalantno im unaprijed brisati tekst. Onda bi one u panici počele što brže čitati te vijesti kako bi ih uspjele barem nekako izgovoriti do kraja. Bilo je tu još puno takvih zabavnih situacija za pamćenje. Ali svi ti momenti te „izdrilaju“ da se možeš snaći u svakom trenutku i izvući se iz raznih neugodnosti. I sama sam kroz godine rada postala kao „traktor“, pa sam sve te lapsuse koji su mi se i dogodili znala preokrenuti u svoju korist i ponašati se kao da sam nešto baš tako i htjela izgovoriti.
Još uvijek mogu biti dijete...
Spiker mora imati sluh za jezike kako bi sam sebe mogao čuti, ispravljati se i raditi na svom glasu. Spikeri se stvaraju, a mogu se stvoriti ako čovjek osjeća taj posao i voli ga. Jer bez ljubavi i tog začina nema ničega. Neki spikeri onda odu u smjeru da se zaista mogu transformirati i izvoditi čuda pred mikrofonom, mogu biti sve što producent od njih traži - vedri, nasmijani, tužni, mračni, mogu glumiti babu, djeda, dijete, Muju, Fatu, dok drugi spikeri ostanu uvijek isti u svim formatima – bilo u dokumentarcu, crtiću, reklami, ali sve se to s vremenom iskristalizira i svatko pronađe neko svoje mjesto u ovom poslu. Mislim da u Hrvatskoj ima jako puno dobrih spikera, ali isto tako mislim da uvijek ima dovoljno prostora za nove glasove. Najveći paradoks je taj što su upravo neki od najprodavanijih spikera upravo amateri.
Meni je, primjerice, Sonja Šarunić bila uzor kao čovjek i žena. Već dugi niz godina i dan danas je Sonja moja dobra prijateljica, i ostala mi je radijski uzor. U ono vrijeme kad je djelovala i danas mi je ostala broj jedan kao profesionalac i kao medij za privlačenje publike. Ona je prije svega rođena s prepoznatljivim, baršunastim glasom, s karizmom, ima nevjerojatnu količinu znanja i spretnost da sve te informacije saplete u divne misli uvijek uz neku poantu i humor. Odlična žena!
A što se tiče mene, kako sam napredovala u karijeri, znalo se dogoditi da se netko „zakači“ i za mene. Naljepša mi je scena u kojoj moja otkačena mlađa kolegica upada u studio i kaže: „Irina, ja bi tako htjela da si ti moja mama! Ti se znaš i šaliti, a s druge strane čovjek se na tebe može i osloniti, razumna si...ti bi mene i kaznila, ali razumno!“. Eto, tako se i meni „saplelo“ pokoje dijete pod nogu kao što sam i ja Sonji Šarunić nekad davno. :)
Da mogu ponovo birati, ponovo bih se bavila ovim poslom jer je taj rad uvijek bio isprepleten zabavom i zafrkancijom. Mislim da bi mi duša uvenula da sam se bavila javno-bilježničkim poslom, brojkama i računima, što mi je bila prvotna opcija. Ovako još uvijek imam mogućnost biti dijete, što je velika privilegija.