...radijski glas...
Ogledalce, ogledalce, tko spikira najbolje na svijetu?
Počet ću sa sjećanjima iz djetinjstva… Tada ćete shvatiti zašto sam tu gdje jesam i radim to što radim, jer smatram da se ništa ne događa slučajno… Moje veliko ogledalo u hodniku i ja - najbolji prijatelji! Ali ne, uopće nije stvar u narcisoidnosti, već u vježbanju svojeg “nastupa pred kamerom”. Kada je u hodniku nedostajalo privatnosti, onda su poslužili “kreveti na kat” u sobi moje braće, te prva knjiga koja mi se našla pod rukom. Pogađate - bila je to inačica blesimetra!
Tako nekako se u počecima manifestirao moj interes za spikersko-voditeljskim poslom. Vjerujte mi, kao klinka sam najmanje gledala crtiće, a gutala dokumentarce u kojima su mi spikeri s HRT-a bili mrak, dok sam posebno uživala u interpretacijama Miljenka Kokota! Tete na vijestima su pak imale moju posebnu pozornost. Ta teta sam željela biti kad odrastem! U školi mi nikada problem nije predstavljalo pisanje zadaćnica, čitanje tekstova na satu ili pjesama; u razredu sam se isprofilirala “kao ona koja lijepo čita”. I u tome sam uživala… Jesam li studirala Novinarstvo ili Hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu nakon toga? Ne, već Ekonomiju - kao, poslovi na televiziji ili radiju se dobivaju samo preko štele, pa zašto bih uopće trošila svoju energiju na razmišljanje o poslu u medijima! Radije ću se uz studij, kako bih jednog dana radila neki “normalan” posao, fokusirati na pjevačku karijeru. A onda… Moja mama je promijenila moju životnu putanju.
Mama ipak zna najbolje!
Radio Martin se kod nas doma orio non-stop, a moja draga majka je “ulovila” poziv na audiciju. “Molim? Ja? Ma daj me nemoj zezati. Ne idem. Ma što ću ja tamo? Daj, kaj ti fakat misliš da ću proći? Nema šanse. A kad je? A dobro, vidjet ću. Ok, dobroooo, ideeeeem!” Tako nekako je teklo moje opiranje odlasku na audiciju na posao o kojem sam maštala konstantno! Kužite ironiju? Uhvatila me panika. Kako sam samo bila “zelena”. No, mama ipak zna najbolje.
Audicija je prošla tako da su me još u njezinom tijeku obavijestili da sam primljena u radijski tim. I to je bilo to! Adrenalin me počeo obuzimati tek kad sam došla doma. Javno ću priznati: obožavam slušati svoj glas kako izlazi iz miksete u eter, a sada sam ga naučila i pravilno koristiti i percipirati: on je moj alat s kojim radim, to sve zahvaljujući Spikerskoj radionici! Paralelno sa radijem, uslijedio je i voditeljski posao na Otvorenoj televiziji. Moje dvije ljubavi napokon su postale dijelom mojeg života... Pazite: mojeg, jedne Anite sa Borongaja! Ah, i dan danas zasuzim… Koji medij mi je draži? Ne pitajte me to!
Ljubav prema ostvarenom snu
Na radiju sam još uvijek, dosta duboko sam pustila korijenje i moram priznati da je entuzijazam za poslom sada, nakon pet godina rada, puno intenzivniji od onog na početku. Jest da me ranojutarnje šihte, od milja zvani “zornjaci” i na drugim radijskim postajama, tjeraju na popodnevno drijemanje kao novorođenče, ali se užitak kojeg pruža ta sloboda da svojom apsolutnom improvizacijom, dobrom voljom, pozitivom i veselošću budim ljude ne može usporediti sa poslijepodnevnim terminom. I ne, iako tako zvučim, uopće nisam jutarnji tip! To je ljubav prema ostvarenom snu…
Ako me pitate što želim za sljedeći rođendan, reći ću vam - MIKROFON! I to neki univerzalni, za pjevanje, čitanje vijesti, snimanje reklama, sinkronizaciju, snimanje instrumenata… I da, mora imati lijepi, crni stalak i onu crnu mrežicu koja izgleda kao hulahop čarape!
Šalu na stranu; ovaj posao ne bih mijenjala apsolutno ni za što na svijetu!
I da, kad još malo narastem, želim biti “ženski” Miljenko Kokot! :)