Spikeri

Juriš na vijesti

Juriš na vijesti

objavljeno 15.09.2010. | pogledano 7,125 puta
Juriš na vijesti
napisala: Kristina Kirschenheuter
Nema spikerice - nema panike

Zašto su jutarnje vijesti baš tako rano u jutro?

 

 

Ranoraniocima je poznat moj glas. Iskreno volim svoje drage slušatelje, i nije mi teško ustajati ranom zorom (ljeti), i u mračnu noć ranoga jutra zimi. Ali zna se dogoditi da ne skočim baš svaki put na zvono budilice, pa mobitelske budilice… tj. skočim, isključim, i vratim se u krevet na još samo 5 minuta. Bijaše tako jednoga jutra u 3 sata i 30 minuta… prvo zvono… još samo 5 minuta…. vozač kombijem dolazi  po mene u 4.20, prve vijesti čitam točno u 5 sati. (Iz Samobora, odnosno Bregane, prvi bus kreće u 4.10 – ako krene!). Stignem se još otuširati da dođem k sebi, oprati kosu i obaviti kompletan jutarnji ritual… još samo 5 minuta… Kako brzo prođe tih 5 minuta, ne bi čovjek vjerovao! Odjednom skačem iz kreveta kao da me netko priključio na struju (zamislite da gledate crtić, Toma i Jerryja npr.). 4 su sata i 21 minuta!!! Vozač čeka već minutu.
Nepisano je pravilo bilo da čeka 5 minuta, i odlazi. Mobitel, gdje je mobitel? Pokušavam utipkati brojeve. Ne mogu, grče mi se prsti. Panika!!! Nisam paničarka. Ispravak netočnog navoda: mislila sam da nisam paničarka.
Budi se i moj muž i pokušava me smiriti, pokušava mi reći da će me on odvesti, ali brzo shvaća (iako je i njemu 4 sata i 21 minuta, sada već 22 ili 23) da ja ne čujem i da od toga neće biti ništa. Time flies! – moja omiljena rečenica. Grčevito napikavajući konačno sam uspjela otipkati 9 brojeva vozačeva mobitela. Zvoni. Javlja se vozač Josip. Nisam probudila krivoga (to je druga priča).

 Već je na pola puta prema Svetoj Nedelji. Ne sjećam se da sam ikad molećivijim glasom vapila da se vrati po mene. I – kaže da hoće, nije baš oduševljen, ali hoće. Bog ga blagoslovio! Stići će, pa kad mene iskrca, još po dežurnu urednicu, pa još po kolegicu sa Sljemena… Vraća se. Ako je netko pomislio da sam odahnula, vara se. Za dvije minute moram biti pred zgradom. Sva sreća na prvom sam katu. Sa stolca grabim robu (i opet - sva sreća, pripremljenu). Moj muž kaže: „Naočale.“ „ Ma fućkaš naočale (iako nije baš tako), daj badematil i cipele. Torbu.“ I odjurih. Dojurismo, nije bio vikend, nije bilo policijske kontrole… za 16 minuta do zgrade HRT-a na Prisavlju. Opet juriš. Treba proći pokraj portira, uzeti od njega ključ. On u čudu gleda što se zbiva. Poslije je komentirao kako je mislio da se snima neki film.
Treba proći vrata, čip karticu sam, po koji put – na sreću, uzela i u kombiju pripremila (da i nju još ne moram tražiti), treba još dočekati lift, koji je naravno na 4. katu, i treba istim tim liftom na isti taj 4. kat doći, a vrijeme teče. Lift, naravno, nikad nije vozio sporije. Iskrcavam se konačno na 4. katu. Trčim po hodniku u svijetlo plavom kućnom ogrtaču, svijetloplava pidžama viri ispod njega, frizura krevetna, u rukama odjeća koju ću poslije odjenuti, torbetina preko ramena.

  Dočeka me ranojutarnja urednica širom otvorenih očiju i bez riječi mi u ruke daje vijesti. Strovaljujem sve iz ruku na stolac i u 4 sata 59 minuta i 50 sekundi sjedam za mikrofon u studiju iz kojega idu prve jutarnje vijesti. Nakon 3. signala takozvanog  geofa (nekada su spikeri govorili …na treći znak Geofizičkog zavoda bilo je točno …) rekla sam „pet je sati“, potpuno sabrana i koncentrirana isključivo, jedino i samo na ono što će trajati sljedećih „samo 5 minuta“. Nakon najavnice/jingla  „Vijesti“ srdačno sam pozdravila slušatelje, i kao da je sve teklo u najboljem redu, bez ijedne pogreške ili zamuckivanja pročitala vijesti.
I tek tada mogla sam odahnuti. Ispričati kolegama što se zbivalo proteklih 40-ak minuta. I konačno čuti svoga brižnoga muža koji me upozorio da su mi hlače ostale doma na drugom stolcu (koje li sreće - ja sam zaista sretna žena - ponijela sam druge) i da pazim kaj imam na sebi. Tek poslije vijesti u 6, pa Jutarnje kronike, pa vijesti u 8, shvatila sam da nemam mobitel, ni novčanik, a ni pokaz. No, uz kolege koji su bili spremni na posudbu mogla sam doma busom, ali nakon što me još jedanput nazvao i rekao da ga čekam (ovaj put sam slušala), po mene je došao moj muž.

 

napisala:
Kristina Kirschenheuter, spikerica Hrvatskog radija

 

Natrag na Spikeri

Komentirajte


Komentari (3)

  1. #3 09.12.2010 u 11:11 Jasenka

    Oh Kristina, sve sam si zorno predstavila, svu tu strku, zbrku, i najednom se slatko nasmijala, jer to je upravo tako u vašem svijetu kojeg dobro poznam još iz doba pok.Stjepana (Pište) Kardoša. To se zove stres, zar ne! Naši saborski zastupnici misle da žive u stresu, a samo jedan dan bi trebali ovo probati ! Želim ti što manje strke u piđami i viklerima i zahvali Josipu (sva sreća onom pravom) što se vratio po tebe! Jas
  2. #2 01.12.2010 u 13:27 Irena

    Sličan film vrtimo i mi doma samo što je glavna glumica druga - ima 15 godina i bube u glavi. I da znaš, ostavimo ju pa se vraćamo. A kak će niz brdo?! Divim ti se jer neznam kako bi ja da mi zazvoni tak rano jer nama zvoni u 6.30.
  3. #1 01.12.2010 u 10:13 tana

    ma mračno! vidjela sam cijeli film...tako poznat, pa kad imaš još i dijete koje kasni u školu... ma znaš!