Hrvatski jezik

Get the Flash Player to see this player.

TATJANA RAU

objavljeno 28.04.2009. | pogledano 11,885 puta
TATJANA RAU

...baršunasti glas...

   
Get the Flash Player to see this player.



Opis glasa:
topli, nježan, prezentan, tečan
 
Jezik:
hrvatski
 
Dijalekti:
 
Starost glasa:
srednja dob
 
Radno iskustvo:
Hrvatski radio, Radio Velika Gorica, Omladinski radio (radio 101)

Glasovne vještine:
 
 

 Sviđa vam se kako zvuči Tatjana?
 
 


razgovor je snimljen 08.05.2009.



Radio - mjesto gdje se čovjek pegla

Nisam znala koju bih srednju školu upisala. To je bilo ono "Šuvarovo doba", jer ja već imam puno godina… i veli moja mama "odi ti u Kulturu". I tak sam ja od prve počela bit "kulturna". Uglavnom, tada se u Centru za kulturu i umjetnost svakih 6 godina formirao smjer spiker-voditelj, suradnik u sredstvima javnog informiranja. I prođoh na prijemnom. Miljenko Kokot je bio sa mnom u razredu, pa Kristina Kirchenheuter, kolegica spikerica s radija... i tak smo mi počeli učiti. Ali sva ta teorija ni meni ni drugima nije previše značila. No, kad sam upisala 3. razred krenuo je onako eksperimentalno Omladinski radio. I ode ja na radio!  Mario Anduš, Željka Ogresta i ja među prvim glasovima Omladinskog radija. U programu sa puno praznog hoda gdje ti trebaš izmišljati 5 sati vođenja nečega, bez scenarija, prijedloga, teme. Bez ideje. E tu se čovjek pegla! I to tek kasnije shvatiš. Onda sam upisala faks. Idu svi na Politologiju, pa idem i ja. Za cijelo vrijeme studija sam radila na radiju, nakon Omladinskog na Radio Velikoj Gorici, gdje sam provela čak 8 godina. Uvijek i svuda govorili bi  mi "ti imaš lijep glas"… dakle Bog mi je dao radiofoničan glas, a zatim su godine iskustva učinile svoje. Dikcija, izgovor, artikulacija... ništa ja nisam razumjela što oni meni to govore na početku. Sve to skupa nakon puno godina mogu zahvaliti svom profesoru iz hrvatskog jezika u osnovnoj školi. Tresli smo se od straha pred njegovim kabinetom. Drilao nas je… č i ć ili dž i đ, zarez na pravom mjestu, a o ostalom da ne pričam. Tek nakon puno godina shvatila sam da je taj čovjek nas odgajao i mogu mu biti zahvalna jer sam uvijek bila među najpismenijima u razredu u srednjoj školi i kasnije na fakultetu.

Kriteriji za dobrog spikera? Ovisi...

Sve to što čovjek ispegla na lokalnoj radio postaji na kojoj kreneš u vatru, trčiš na sve strane, snimanje okolo-naokolo, razgovori, studio, glazba... tu se skuplja vrijedno iskustvo, tu stječeš rutinu koja se polako uvlači u tebe. Onda  učiš. Tisuću pogrešaka i krivih postavljenih pitanja...crveniš se i ne možeš vjerovati da si tako nešto izgovorio, ali živi program raditi… nema natrag. Nema ništa ljepše od živog programa na radiju - kad se upali crveno svjetlo! S jedne strane adrenalin, uzbuđenje, s druge, bez obzira koliko čovjek navikao na to svjetlo, kao ono - to je nešto normalno, sasvim uobičajeno... nemaš pojma koliko se crvenih lampica upali u tvom tijelu… i kad nakon mnogo godina shvatiš koliko si potrošen, onda počneš prizivati u sjećanje te crvene lampice....tako je govorino naš pokojni Lama (Vladimir Mahovlić), i bio je u pravu!

Tatjana RauNeki imaju talent, i ostanu samo na tome, ostanu u toj nekakvoj šabloni i nikad ne iskoče iz toga. Ja sam mislila da sve znam, a kad sam došla u Službu za jezik i govor Hrvatskoga radija shvatila sam koliko nemam pojma o hrvatskom jeziku i prepala sam se, uhvatila me panika, više nisam znala jednu rečenicu pročitati. Kad je krenula ta logika naglašavanja, ta melodija, taj način artikulacije, kad mi je profesor Dulčić rekao da imam govornu manu, da mi šušte palatali. "Ja? Meni? Pa meni cijeli život govore da … - baš mene briga što vama ovaj ili onaj govori. Vi ste sjajan voditelj, ali spiker nećete biti nikad!" Što sad to znači? Rekao je to čovjek s jednom određenom namjerom...i dao mi priliku, al ne onda kad sam ja htjela. Otišla sam tad na internu audiciju za spikere Hrvatske televizije i – prošla. Iskustvo rada s kamerom u tih nekoliko godina u spikerskoj službi telke bilo je jako ok! No, nije prošlo dugo, i zove mene Dulčić da ipak dođem na audiciju na radiju...i kad sam to odradila nije bilo teško odlučiti....radio je moja ljubav! A onda je krenuo žrvanj.....vježbanje, rad, rad, rad...znojenjeeeee! Godinu dana stalno sam samu sebe slušala na glas gdje god bila! Te godine provedene u Spikerskoj službi Hrvatskoga radija moje su najkvalitetnije radijske godine uopće....a kad sve skup zbrojim....od svoje 16te....bolje da ne zbrajam, hahaha...još mi se radi! Uspjeh preko noći ne postoji jer je potrebno užasno puno truda i rada. I koliko se god trudiš, to je posao koji nikad nije dovršen.  To što ti takvo iskustvo donese kroz sve te godine, kroz vođenje raznih priredbi, promocija, prezentacija, koncerata, emisija i ne znam čega sve ne... svaka situacija je za tebe nova, i nikad ne znaš kako ćeš reagirati.
Čak sam i diplomirala na temu televizije. Ali uvijek me više interesiralo upravo ono što je po mom mišljenju puno teže, prenijeti sve samo putem mikrofona, imaš samo glas i ništaaaaaa drugo. Aj, daj!. Sve ovisi o tome koliko si opušten, a opušten si ako si siguran u sebe, a to si ako si stekao dovoljno znanja i iskustva.

Desert u radijskom poslu
Snimanje reklama za mene ti dođe kao desert u tom mom radijskom poslu. Kada čujem reklamu na radiju sa svojim glasom, uopće ju ne slušam kao reklamu. Uvijek slušam je sam li to dobro napravila ili ne. Slušam kako je izgovoreno, kakva je intonacija, koliko ima osmjeha u glasu i uglavnom sam zadovoljna s time što čujem. Toliko o skromnosti....hehe..No, dok snimamo, znate i sami koliko peglamo da bi zvučalo tako da svi budemo zadovoljni...i tek kad svi u jedan tren kažemo....idešššš...onda smo gotovi! Ono od čega mnogi, pogotovo mladi kolege boluju, to je taština. To je mnogima koji nisu uspjeli u svom poslu onako kako žele najveća prepreka! I ja sam tašta. Volim da mi netko kaže da sam nešto dobro napravila. Ali nisam bolesno tašta i beskrajno sam puno truda uložila i još ulažem u to što radim. Mladima je teško biti u tom poslu realan, pogotovo ako ne rade s mentorom, nemaju uzor. Bez obzira na to koliko svi patimo od tih pohvala, najviše se treba čuvati prevelike taštine i biti realan, jer sebi pomažeš tom realnošću. Danas sam ja autoritet sama sebi, bilo bi žalosno da nisam nakon svih ovih godina, ali bez obzira na to najviše mi vrijede pohvale kolega, a pogotovo kolegica. To je kao kad ti žena kaže da dobro izgledaš, onda znaš da je to iskreni kompliment! Svojim uzorom smatram pokojnog Vladimira Mahovlića. On je imao jednu rijetku osobinu. Mnogi spikeri čitaju. Mahovlić je govorio! Uvijek me učio da je radio medij u kojem se ljudima treba nešto reći, govoriti. Ne čitati. Govoriti, govoriti...razgovarati! Taj čovjek je tako jednostavno govorio, a to je tako teško, tako je dug put do toga! Postići tu komunikaciju preko mikrofona kao da ga nema.

Preko vatre nema prečice
Tatjana RauSpikerom može postati onaj tko ima barem osnovne predispozicije, donekle riješenu artikulaciju. Ali prva stvar je radiofoničan glas. Stalno ljudi griješe na radio postajama kada uzimaju mlade ljude i puštaju ih u vatru nek se sami peglaju. To je tako velika greška i ja sam silno protiv toga da netko sjedne pred mikrofon, a da nije prije toga prošao barem neku školicu, to je puno teži i duži put ka uspjehu. A neki tako nikad i ne uspiju od sebe napraviti ništa posebno pa se sve svede na ono da je čovjeku sasvim dovoljna tek spoznaja da mu se glas čuje preko radija. I na toj spoznaji ostane cijeli život. Novinari, voditelji ili urednici nisu spikeri i to treba znati razlučiti. Kad mi netko novi dođe u redakciju, tko još nema nikakvog iskustva, obavezno ga pošaljem u Službu za jezik i govor radija, a kad sam osobno u situaciji da obučavam tog nekog novog, prvo tražim da pročita neku manju kobasicu od rečenice, pa kad se pokaže da ne ide, objasnim vježbe disanja....tu svi zapnu.....već na prvom koraku kad shvate da ni disat ne znaju a kamo li sve ostalo....objasnim donekle etimologiju, vježbamo izgovor svakog slova u svakoj riječi....podcrtam one riječi koje treba naglasiti i da mu/joj uđe u glavu ta logika naglašavanja. Bitno je da to što znam, što sam u mnogome naučila od iskusnijih kolega, nakon tolikih godina, prenesem i  objasnim mladim snagama i trudim se maksimalno. Ali ako netko nije „materijal“, onda je taj trud uzaludan! 80 posto spikerskog posla je rad, rad i rad, a samo ono malo što je ostalo je talent. Ne znam zašto kolege spikerima koji sigurno nemaju perspektivu jednostavno ne kažu "nemojte to raditi, ne činite si medvjeđu uslugu!" Ne razumijem ni zašto ljudi imaju potrebu kucati na neka vrata ako nisu sigurni da su za to sposobni i da im je to životna želja! A trebala bi biti, s obzirom na to što ih sve čeka! Da mogu izdržati.

Ako nama nije stalo do našeg jezika - kome je?

Lokalni govor ima strašno puno upliva na sveukupni dojam hrvatskog standardnog jezika. Spikeri Hrvatskoga radija njeguju standardni hrvatski jezik, održavaju ga na zavidnoj razini. Lokalni govor je iznimno važan za svaku zajednicu, ali ne možeš kajkati, ni čakati, ni ikati na Hrvatskom radiju, u javnim medijima uopće! Postoji jedan obrazac. Zamislite samo da nemamo taj obrazac! To bi bio košmar! Mene boli što većini ljudi uopće nije stalo do jezika, a ja tako volim taj naš hrvatski! Jedino nas to apsolutno razlikuje od drugih, to je naš identitet.
 
razgovor je snimljen 8.5.2009.
 
 

Galerija


Natrag na Hrvatski jezik

Komentirajte


Komentari (0)