Project 6 Studio

Prvi uvjet da bi netko postao spiker je radiofoničan glas koji odgovara kriterijima Hrvatskog radija. Koji su to kriteriji - pitajte moje mentore! Najvažnija je obuka i reakcije budućeg spikera na zahtjeve koji su pred njega postavljeni u toj spikerskoj školici. Glas je prvi uvjet, ali nije sve u tome. Potrebno je imati ono što ja zovem auditivna inteligencija – imati uho i osjećaj za fine razlike u interpretaciji teksta. Također, u školici se budući spiker suočava sa svima svojim manama u izgovoru (vjerujte, nitko nema savršene naglaske i artikulaciju). Znači, potrebno je uočiti svoje mane, ispraviti ih što je više moguće i zatim vježbati dalje. Bilo je onih koji to nisu mogli. I zato nisu prošli spikersku školu. Za sve to je potrebno 100% talenta i 100% rada! Ne možete se izvlačiti na talent ili bjesomučnim radom pokriti nedostatke. Mikrofon bilježi sve. A osjećaj kada čujete svoj glas na nekom mediju je grozan. Dobar! Zbunjujuć? Sve to pomalo.
O kolegama koji rade isti posao mislim sve najbolje, zaista. Kritičarima istih bih rekla nek' sami probaju stati pred mikrofon i ponoviti to što su čuli. Pa da ih vidimo…:) Meni je rečeno da ću tek nakon 5 godina intenzivnog spikerskog rada, smjeti sebe nazivati spikerom. Sada sam na pola puta. Neka se nitko ne uvrijedi, ali spikeri postoje samo na HRT-u. Drugi su radijski i televizijski voditelji, glumci ili najavljivači. Neki od njih zvuče fantastično u reklamama. Posao spikera na HRT-u je sasvim specifičan i ne može ga raditi osoba koja nije prošla obuku.  Ne postoji neki kriterij tko je spiker, a tko nije. Barem ne u pismenom ili standardiziranom obliku, ali svi koji slušaju radio prepoznaju spikera istog trena čim ga čuju. To je specifičan način interpretacije teksta duboko vezan za tradiciju i manire HRT-a.

Kao svoj uzor bih navela mog mentora, Ivana Kojundžića. On je izdanak stare škole HR-ovskih spikera, ali je uspio u taj konzervativan, ponekad ograničavajući i često rigidan pristup interpretaciji teksta koji danas nimalo ne odgovara vremenu, unijeti ogromnu kreativnost, modernost i brzinu na potpuno artikuliran način. Spomenula bih i Željka Tomca od kojeg treba učiti kako se interpretiraju reklame, a Tomislava Šikića kao univerzalnog spikera koji jednako dobro čita filozofske eseje, vremensku prognozu i jelovnik u restaču. Da ne zaboravim žene, Rosanda Kokanović moja je favoritkinja.
Mladi ljudi koji žele postati spikeri, moraju na odjel spikera Hrvatskog radija. Ili na najbliži im radio – svako iskustvo dobro dođe. Naravno, proći sve što smo i mi ostali prošli. Možda će i postati spiker, ako ne odustane po putu. A ako bude jako dobar, možda će na trenutak vidjeti i Štrumpfove…
Kada bih mogla ponovo birati, bez sumnje bih opet bila spikerica. No, pobrinula bih se da radim ujedno i kao radijski voditelj jer je to još ljepši posao.